U Hrvatskoj se svake godine, od 11. do 17. ožujka, obilježavaju Dani hrvatskoga jezika.

Ta kulturna manifestacija utemeljena je odlukom Hrvatskog sabora 1997. godine, na spomen Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana ranije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika.

Deklaracija je bila borba za samostalnost hrvatskoga jezika, njegove bogate i osebujne kulturne baštine, slavna borba da hrvatski narod svoj jezik naziva vlastitim, a ne tuđim imenom. .Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati.

Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci. Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski jezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakomu narodu njegov jezik svetinja. I pojedincu je materinski jezik svetinja, on mu je kao pupčana vrpca koja ga povezuje s vlastitim narodom. Možemo reći da je materinski jezik čovjekovu duhu domovina, gdje god čovjek živio, na domaćem tlu ili u tuđini.

DESET TEZA O HRVATSKOME JEZIKU IZ DEKLARACIJE O HRVATSKOME JEZIKU

1. Hrvatski jezik jest jezik kojim se služi hrvatski narod i koji služi hrvatskomu narodu.
2. Među pojavnim oblicima hrvatskoga jezika najvažniji je hrvatski standardni jezik, koji se, uz osobitosti osnovice, odlikuje vlastitom povijesti i nadgradnjom.
3. Hrvatski standardni jezik plod je neprekinutoga razvojnog tijeka od prvih glagoljskih pisanih spomenika do danas.
4. Hrvatski standardni jezik, nastao sredinom XVIII. stoljeća, i u naše je doba otvoren prema kajkavskomu i čakavskom narječju.
5. Svoju civilizacijsko-jezičnu nadogradnju razvijao je hrvatski standardni jezik samostalnim putovima i na vlastiti način.
6. Novoštokavsko-ijekavska narječna osnovica hrvatskoga standardnog jezika sadrži samo zapadnonovoštokavska svojstva ijekavskih i ikavskih govora.
7. Slavistička poredbena i dijalektološka mjerila vrijede samo za slavističku znanost.
8. Dijalekatska osnovica hrvatskoga standardnog jezika novoštokavska je zato što su većina Hrvata štokavci,a ne zato što osim Hrvata ima i drugih štokavaca.
9. Prava hrvatskoga standardnog jezika određuju se njegovim funkcijama za hrvatski narod, a ne stupanjem sličnosti ili nesličnosti prema drugim jezicima.
10. Zakoni i pravila hrvatskoga standardnog jezika imaju izvor u njemu samome i u njegovoj službi hrvatskomu narodu i društvu.

Viktor Car Emin (1870.-1963.) je 1914. godine rekao: “Umrije li jezik, umro je i narod, zato i nastojimo da ovaj naš lijepi materinji, hrvatski jezik živi s nama, u nama i za nama, jer s njim ćemo živjeti i mi, naša zemlja, naš spomen, a živjeti je lijepo.”