30. TRAVANJ –  DAN POGIBIJE  ZRINSKOG I FRANKOPANA

            Kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 18. travnja 1670. godine iz Čakovca pristigli u Beč da se opravdaju i poklone caru već je čitava Hrvatska bila u vlasti austrijskih generala, a njemačka je vojska pljačkala po njihovim imanjima. I pored obećanja kralja Leopolda da im se u Beču neće ništa dogoditi, odmah po dolasku bili su razdvojeni i stavljeni pod stražu, odnosno uhićeni. Petru je bilo jasno da kralj nikakve milosti neće imati i da će se nemilosrdno obračunati sa svim ustanicima.

            Nakon smrti Nikole Zrinskog na čelo ustanika došao je brat mu Petar. Uz Petra je žena mu Katarina, zatim njezin brat markiz Fran Krsto Frankopan, zet Franjo Rakoczi, erdeljski nadvojvoda, te štajerski velikaš grof Erazmo Tattenbach. Ustanike je prvo napustila Francuska, potom Venecija i na kraju ih je iznevjerila i Poljska. Na nagovor zeta Franje Rakoczija Petar Zrinski je pristao potporu ustanku potražiti u Turskoj. Taj se korak Petra Zrinskog može tumačiti samo kao krajnja ogorčenost na Dvor i cara. Petar se nadao, u okviru Turske, postići za Hrvatsku i Ugarsku visoki stupanj unutrašnje autonomije. Za pregovore vođene s Turcima u Solunu odmah su saznali u Beču, te je odlučeno da se s ustanicima drastično obračuna. Petra Zrinskog treba prevariti, obećati mu milost i domamiti ga u Beč. Turcima naravno nije bilo ni nakraj pameti pomoći ustanak. Vidjevši slom ustaničkih planova Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan krenuli su iz Čakovca u Beč 13. travnja 1670. godine, dan prije nego je carska vojska zaposjela Međimurje. U Beču su odmah uhićeni.

            Službena istraga započela je 26. lipnja 1670. godine. Vodili su je dvorski kancelar Hocher i tajnik Abele. Državni odvjetnik Frey podigao je 20. rujna optužnicu zbog uvrede veličanstva i veleizdaje i stavio prijedlog da se oba hrvatska velikaša osude na smrt, te da im se zaplijene imanja. Posebno sudbeno povjerenstvo u kojem nije bilo niti jednog Hrvata niti Mađara, nije uvažilo njihovu obranu, već ih je osudilo na smrt odsijecanjem glave. Prije toga Petru Zrinskom trebala je biti odsječena i desna ruka. Sudbeno povjerenstvo bilo je sastavljeno protuzakonito, jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo sud Hrvatskog sabora, a ne sud dvorske kamarile. Kralj Leopold potvrdio je presude 25. travnja 1671. godine. Smrtna presuda zaprepastila je europsko javno mnijenje, te izazvala val protesta, zahtjeva i molbi za pomilovanjem. Međutim, sve je bilo uzalud. Ionako je čitav proces bio farsa, a odluka o drastičnom obračunu donijeta je već ranije.

            Dan uoči smaknuća osuđenici su proveli u pripravi za smrt. Ispovijedali su se, pričestili, oprostili jedan od drugoga i napisali svoja posljednja pisma. Petar je napisao pismo svojoj supruzi naslovivši ga "Moje najdragše gospe hižne tovarušice, za sada udove gospe Ane Katarine grofine Zrinske" za koje se opravdano drži da je jedan od najpotresnijih tekstova ikad napisan na hrvatskom jeziku.

            Obojicu hrvatskih velikaša smaknuli su 30. travnja 1671. godine na gradskom trgu u Bečkom Novom Mjestu. Prije toga lišili su ih plemstva, a imanja proglasili konfisciranima. I smrt im je bila teška. Na opće zgražanje nazočnih krvnik im je tek u drugom pokušaju uspio odrubiti glave. Postoji nekoliko onovremenih izvješća u kojima se opisuju zadnji trenuci hrvatskog bana Petra Zrinskog. Svi se autori slažu da je na stratište išao ponosito, uzdignute glave, muževno. Vidjelo se da je veliki junak.  Posmrtni ostaci hrvatskih mučenika pokopani su u Bečkom Novom Mjestu. Nakon nekoliko premještaja njihove su kosti 1919. u organizaciji Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja prenijete u Zagreb u pokopane u katedrali.

            Posljedice ustanka i strašne bečke osude bile su katastrofalne i za obitelji ustanika i za feudalnu Hrvatsku. Grofica Katarina Zrinski, hrvatska spisatejica, umna i neustrašiva žena umrla je zastrtoga uma 16. studenoga 1673. godine. kao zatočenica u samostanu dominikanki u Grazu. Kćerka Jelena, koja nikada dvoru nije oprostila tragični 30. travnja 1671. godine i čitav se život borila protiv carskog apsolutizama, završila je život u progonstvu u Turskoj 1703. godine. Sin Ivan Antun kao pukovnik carske vojske optužen je 1683. godine za izdaju, te uhićen. U tamnici je bez istrage i suda proveo 20 godina. Umro je u tvrđavi Schlosberg u Grazu 11. studenoga 1703. godine. Kćerke Judita Petronela i Aurora Veronika život su provele kao opatice. Judita u zagrebačkom samostanu klarisa, a Aurora u samostanu uršulinki u Celovcu. Još 1691. godine u bici s Turcima kod Slankamena u Srijemu Adam Zrinski, sin Nikole, kao pukovnik carske vojske dobio je zrno u leđa. Pokopan je u Beču. Djece nije imao.

            Zrinski su kao obitelj sišli s hrvatske i europske političke pozornice na kojoj su otisnuli duboki trag. U bogatoj povijesti hrvatskog naroda odigrali su jednu od najznačajnijih uloga. Gospodarili su ogromnim bogatstvima i posjedima u zemljopisnom rasponu od Mure do Jadranskog mora, od Štrigove do Senja. Njihovo bogatstvo, europski ugled i moć, njihova samosvijest i snaga bili su vrelo trajnog, prikrivenog ili otvorenog sukoba s centralističkim, apsolutističkim i germanizatorskim težnjama bečkoga dvora. Zrinski su redom bili hrvatski banovi i nosili najviše državne službe. Njihovo političko djelovanje bilo je usmjereno očuvanju hrvatskog teritorijalnog integriteta i hrvatske državnosti. Sve je to bilo u suprotnosti s namjerama Beča da od Hrvatske stvori austrijsku provinciju. Zrinski su, nema nikakve sumnje, bili tada nositelji hrvatske nacionalne ideje i samostalnosti hrvatskog naroda.

 mr. sc. Vladimir Kalšan