Sveti Valentin bio je svećenik i mučenik, a živio je u 3. stoljeću. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije.

     Kasnije je car Julije I. u 4. stoljeću nad njegovim grobom podigao baziliku, te se od tada taj svetac počeo štovati među kršćanima.

U 15. stoljeću je ovaj svetac povezan s blagdanom zaljubljenih, što se održalo do danas.

Spomendan u katoličkoj Crkvi slavi se 14. veljače, kao neobavezan spomendan.

Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi i od dana njegova slavlja. Naime, nekada se životni ritam uvelike ravnao prema crkvenim blagdanima. Crkva je od vjernika tražila, da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs) jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila, da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebnim vremenima adventa (došašća) i korizme, već izvan takvih razdoblja. A datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme. Sveti Valentin se počeo slaviti već u ranom srednjem vijeku, osobito u Engleskoj, a poslije u cijelome svijetu.

 U Hrvatskoj su ga posebno štovali vjernici u sjeverozapadnim krajevima. Običaj biranja odabranice na Valentinovo najprije se proširio u Englesku i Škotsku. Poznato je da su u 16. stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitke na pragu svoje odabranice. Čestitke su bile pažljivo izrađene, obrubljene čipkom ili ukrasnom vrpcom i to su vjerojatno bile prve čestitke i razglednice ikada poslane.

         Kršćanstvo nikad ne uništava ono što je dobro, nego sve lijepe i dobre ljudske običaje iz raznih naroda i društava uklapa u novi, kršćanski život tih naroda, pa tako dolazimo do pretpostavke kako je običaj slavlja Valentinova kao dana zaljubljenih, kada se izmjenjuju pisma i ljubavne poruke, zapravo poveznica simpatičnih poganskih običaja i moguće Valentinove angažiranosti oko mladih parova.

          U starih Grka je od sredine siječnja do sredine veljače bio mjesec Gamelion u kojem se obilježavala svetost braka Here i Zeusa. U antičkom Rimu 14. veljače slavila se božica Juno - zaštitnica braka, a 15. veljače bio je dan kad se slavio Lupercus, bog plodnosti, povodom čijeg slavlja su ljudi izmjenjivali pisma i poruke.