Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.

USKRSNI OBIČAJI:

Uskrsne pisanice

Uskrsne pisanice ili bojama ukrašena jaja izrazit su običaj vezan uz Uskrs. Riječ je o pred kršćanskom običaju šaranja jaja u vrijeme Uskrsa. Tako su jaja postala znak Isusova uskrsnuća, upravo po toj svojoj usmjerenosti novom i probuđenom životu.
Motivi na šaranim jajima su različiti i kreču se od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja. Pisanice omogućuju bogat zbroj običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i ne obojenim jajima i gađanje jaja novcem. U starom Zagrebu i njegovoj okolici tucanje jajima upozoravalo je na Uskrs kao prijelomnicu u vremenu pa su tim događajem označavali i vrijeme, bilježeći u dokumentima u 14. stoljeću da se nešto dogodilo "poslije tucanja jaja", tj. poslije Uskrsa.
Umijeće šaranja uskrsnih pisanica u Hrvatske danas se oživljava kroz obiteljske tradicije prenošenjem na mlade generacije, u školama kroz likovne radionice a pisanice se izrađuju u malim radionicama i kao hrvatski suvenir.

OSTALI OBIČAJI

Narodni velikosubotnji običaj o obnovi kućne vatre u najužoj je vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu, naime blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu. Blagoslov vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: "Ja sam koji jesam". Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista.

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krijesova - vuzmenki.

U mnogim našim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu - koja raste po panjevima i na starom drveću - i zatim naslagana drva. Postojao je još stariji običaj da se vatra izaziva i guba pali trenjem drveta o drvo; to je tzv. živa ili sveta vatra. Kad je završio blagoslov vatre i narod ušao u crkvu, onda bi dječaci ili momci palili svoj komad gube na blagoslovljenoj i nosili kući da ponovno potpale vatru na vlastitom ognjištu. Domaćica bi prije potpuno ugasila vatru u kući, očistila peć. Sve je to izraz želje da i u kući gori "sveta vatra". Premda je takvo održavanje vatre na ognjištu bila pretkršćanska tradicija, vremenom je to u Evropi i kod Hrvata postao opći crkveno-narodni običaj s jasnim kršćanskim značenjem: svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima treba donijeti u svaki dom, tj. Bog neka bude prisutan u kući.