Blagdanu Svetog Martina moguće je pristupiti sa dva stajališta:

-          Liturgijsko polazište: Martinski kult prema istom je vezan uz uski prostor, u pravilu svetište ili crkvu posvećenu Svetom Martinu. Svetkovina se pritom ne prenosi na šire područje, već se odvija u zatvorenom krugu a izražena je liturgijskim slavljem, isključivo duhovne i liturgijske naravi.

-          Pučko polazište: Svjetovno slavljenje u suštini je povezano sa liturgijskim, a njegova posebnost naglašena je širokim martinskim pojmovnikom

Opća imenica martin dodavala se pripitomljenom medvjedu kojega se naučilo plesati. Utemeljenje ovog nazivlja nalazi se u Legendi o Svetom Martinu.

Sveti Martin bio je biskup iz Toursa u 4. stoljeću, a  dan na koji se slavi njegov spomendan je dan njegova pokopa iz 376. godine. Legenda govori o doživljaju Svetog Martina i njegova prijatelja biskupa Maksimina iz Triera prilikom hodočašćenja u Rim. Magarca, koji je nosio stvari dvaju hodočasnika, na planinskom je putu napao i pojeo medvjed. Svetac je uspio pogledom ukrotiti medvjeda, koji je u trenu promijenio zlu narav, pa su hodočasnici na njega natovarili teret koji je poslušno nosio u Rim i natrag.

        Postoje i razne poslovice, kao i meteorološke prognoze proizašle iz martinjske svetkovine:

-          Ako Martin jasno vrijeme ima, bude oštra zima

-          Ako Martin oblake preganja, nestalnu zimu prepravlja

-          Ako je Martin oblačen ili meglen, doći će zima blaga kao jesen

-          Ako je Martin suh, po zimi bu rasel kruh

-          Ako na Martinje guska po ledu plazi, tada za Božić po blatu gazi

         Sveti Martin je svetac povezan prvenstveno sa pojmom graničnosti, koji određuje njegovu trostruku ulogu:

1.      Sveti Martin je vremenski graničar koji stoji na granici ljetnoga i zimskoga vremena

2.      Sveti Martin je i graničar dvaju svjetova koji stoji na razmeđi svijeta živih i mrtvih, a kao svetac-jahač dobio je ulogu katalizatora kristijanizacije pretkršćanskoga kulta mrtvih[3]

3.      Sveti Martin je graničar porezne vremenske odrednice i razdjeljuje prispjele urode od obaveznih davanja

Ova posljednja uloga karakteristična je samo za sjeverozapadni kraj.

Sveti Martin dolazi na granici jeseni i zime, označava kraj radova u polju, najavljuje hladnoću i odmaranje uz plodove svojih ruku. Naziva se graničnikom dvaju svjetova, budući da dolazi neposredno nakon blagdana Svih svetih i Dana mrtvih.

         Martinje kao pučki blagdan KRŠTENJA MOŠTA karakterističan je prvenstveno za vinorodni sjeverozapadni kraj Hrvatske, Međimurje i Hrvatsko zagorje. U krajevima sa bogatom vinskom tradicijom Martinje je  najvažnija godišnja svetkovina. Pojam Martinja poznat je od davnina, a prizvuk graničnoga vremena gomilanja materijalnih dobara javlja se u 16. i 17. stoljeću. Povezivanje svetkovine za hedonističkim  uživanjem u vinu, potječe iz raskalašenih navika srednjovjekovnih feudalaca .

         Sam narodni obred krštenja mošta dolazi iz kršćanskog blagoslova vina koji spominju srednjovjekovni rituali, kao i iz pretkršćanskih poganskih prinosa

pića bogovima. Značenje ovog obreda ogleda se i u ranom kršćanstvu, kada se je pilo na grobovima mučenika i svetaca – a potom i u čast preminulih.[4]

          Običaj krštenja mošta je šaljivi poganski običaj na granici poganskog i kršćanskog. Glavni je akter maskirani biskup  sa pomoćnicima- dva kanonika, zvonar i dva ministranta, koji po određenim regulama krsti mošt[5] koji tim činom postaje zrelo vino, spremno za konzumaciju. 

Parodija obreda služi zabavi i hedonizmu, veličajući ulogu vina kao opuštajućeg stimulansa    i zaboravljajući na  pravilne svetačke vokacije.

Tako stari primjer naziva obreda glasi:

                                 ''KRŠČENJE MOŠTA

                                 Hudobnoga nevernika i poganina.

                                Po njegovi ekselenciji

                                preštimanom   gospodinu gospodina

                               Skup ž njegvami preštmanuga

        Sam sveti Martin bio je apstinent od pića, iako je postao svetac vinskih krajeva a njegov je simbol guska.(koja se sa mlincima gotovo uvijek jede na Martinje.) Prilikom obreda pjevaju se martinske pjesme, poput ove iz Svetog Urbana:

  ''Prišev je, prišev sceti Martin,

   On ga bo krstiv, ja ga bom pil.

              Hej kumek moj dragi, zdaj se napi,

              Dolgo nas nabo daj se ga vži.

   Prišev je, prišev sveti Božić,

  V lagvu ga skoro nega več nič.

            Hej kumek moj dragi, zdaj se napi,

           Dolgo nas nabo daj se ga vži.

   Prišev je, prišev sveti Vid,

  Lagev je obrnuv k viški rit.

            Hej kumek moj dragi, kaj bo pa zdaj,

            Vinca več nega, pesmi je kraj.''[7]

                                                                                                          autor: Martina Jalšovec 

[1] Juraj Kolarić, Blaž Tota, Stanko Jelić; ''Sveti Martin na Muri'', Zagreb, Tipotisak 1996.

[2] Antonija Zaradija Kiš, ''Martinšćak, martinšćina, martinje: Razvoj kulta Svetog Martina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj'', Narodna umjetnost, Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku  br. 2/2002, str. 200.

[3] Ibid, str. 209.

[4] Pijenje u čast preminulih održalo se u običaju KARMINA , kada se bližnji okupljaju nakon sprovoda kako bi slavili i častili život pokojnika

[5] MOŠT- naziv za sok dobiven prešanjem grožđa, koji treba proći par tjedana vrenja da bi se pročistio i postao vino karakterističnog okusa, spremno za konzumiranje.

[6] ibid, str.214.

[7] Stjepan Hranjec,''Zipka vu horvatskom cvetnjaku'', Čakovec, Zrinski 1991., str. 65.

[8] HIŽA- međimurski naziv za kuću

[9] URL:http://adventure-ck.bloger.hr  ( posjećeno: 27.03.2008.)

[10] Stjepan Hranjec, ''Zipka vu horvatskom kajkavskom cvetnjaku'', Čakovec, Zrinski 1991., str. 22.